Znate ono kad šetaš ulicom i sjetiš se nečega što ti je smiješno i počneš se smijat, ali pokušavaš suzdržat smijeh, no bezuspješno. A ljudi prolaze i gledaju te ko ludjaka, da koji kurac se smiješ sam sa sobom. E vidite u zadnje vrijeme mi se to sve češće dogadja. U busu, na ulici, u menzi, na misi u crkvi dok se ispovjedam kod vjernika, na faxu, na koncertu Backstreet boysa, na protestu organiziranom u znaku borbe za prava životinja i sl. Dakle stalno se smijem sam sa sobom. Zaklučak je - ja sam ustvari poludio.