Prica pocinje davne 1932. godine kada se  u jednom malom selu smijesnog imena rodio On. Imao je tesko djetinjstvo jer bila su to teska vremena i zivjelo se u velikom siromastvu, a k tome imao je jos 6-ero brace i 2 sestre, no za hranu je uvijek bilo i nisu nikada gladovali. Prezivljavali su uzgajajuci stoku te obradjivajuci zemlju kao i vecina populacije tog sela. Nakon zavrsene seoske osnovne skole nije se dalje skolovao jer nije postojalo financiskih mogucnosti. No premda se  tada i nije bas vodilo puno racuna o obrazovanju, On je ipak zudio za obrazovanjem no ta mu se zelja nikada nije ostvarila. Jedne noci nedugo nakon 2 svj. rata u kucu ima upada skupina naoruzanih ljudi. Imali su crne odore i kape. Tada je imao samo 15 godina i gledao je kako mu odvode oca dok su puske bile uperene ravno u njega. To je bio i zadnji put da ga je vidio. Za njega se vise nikada nije culo te nikada nije pronadjen. Jedino sto Mu je ostalo je sjecanje na svoga oca. Tako je ostao sam sa svojom majkom, bolesnom bakom te bracom i sestrama.

Nakon odsluzenja vojnog roka vratio se u rodno selo te se i ozenio. Ozenio se Zenom svog zivota, Koju je neizmjerno volio, no ponekad mozda to i nije znao pokazati, ali duboko u dusi znao sam da mu je znacila sve. Za to vrijeme braca i sestre su razisli na sve strane te se takodjer pozenili i udali. Bolesna baka je umrla a nedugo nakon toga i njegova majka. No osnovavsi svoju obitelj zapocinje vlastitu borbu sa zivotom. Tih godina tkodjer se zivjelo u siromastvu no jela i pila je uvjek bilo. Moralo je biti. No posto On nije nikada imao priliku da se skoluje crvsto je odlucio da ce svojoj djeci posto poto omoguciti skolovanje. Tako je i bilo. Dijeca zavrsise fakultete te se pozenise, odselivsi se u vece gradove zapocevsi vlastite zivote. A On i Njegova Zena ostali su sami zivjeti u svom malom rodnom selu, no bili su sretni.

Cesto mi je znao pricat o svom vojnom roku. Ponekad bi satima sjedio i slusao Njegove dozivljaje koje mi je s toliko srca pricao. Bio je ponosan. O da, bio je ponosan sto je bio vojnik. Taj ponos mu nije nitko mogao uzeti. No ponekad ga nisam mogao razumjeti i nisam se mogao sloziti s njegovim savjetima. Ponekad sam se i svadjao s Njim, cak sam mislio i da Ga mrzim. No nisam ga mrzio, volio sam Ga. Voljeli su ga svi. Svi koji su ga poznavali, jer bio je dobar i posten covjek koji ne bi nikoga prevario ma ni za mrvicu kruha. Imao je svoje principe kojih se je drzao, a to su bili postenje i pravednost. Volio je citati te je procitao mnostvo knjiga, a i sam je ponkad pisao pjesme.

Tamo 1998 godine Zena mu se razboli. Da, imala je rak. Ta teska bolest otkrivena u kasnom stadiju brzo je napredovala te godinu dana nakon toga umire. Jos se i danas sjetim te velike sahrane, no tada nisam mogao ispustit niti suze, dok je On plakao kao malo dijete. To Ga je pogodilo vise od icega. Isprativsi Nju na vjecni pocinak osjetio je samocu. Cesto sam ga znao posjetit sa roditeljima kako bi mu pravili drustvo, kako bi ga oraspolozili, no u njegovim ocima bila je samo tuga. Tuga za Njom.  Godinu i pol nakon njene smrti umire i On, sasvim iznenadno. Bilo je to otprilike u ovo doba godine. Jedno jutro nasli su Ga kako lezi nepomicno u krevetu. Bio je mrtav. No doktori su rekli da je umro  jednostavno u snu. Te noci zaspavsi u svojoj sobi utonuo je u vjecni san na najbezbolniji moguci nacin. No bila je to mala utjeha. Nakon Nje sad niti Njega vise nije bilo i dvoriste stare kuce ostadose prazno i pusto.

Bio je to veliki sprovod. Opet nisam mogao niti suze pustit. No zelio sam. Zelio sam vise nego ista, barem jednu suzu ispustit, barem jednu suzu za Njega, no nista. Ostao sam kamen.

Jedina zelja koju je imao prije smrti je bila da Ga se sahrani pored Nje, Njegove vjecne ljubavi. Zelio je da imaju isti nadgrobni spomenik, zelio je da budu vjecno jedan pored drugoga. Te je napisao pjesmu koja im je isklesana na spomeniku. Pjesmu na koju, ne mogu ostat ravnodusan. Pjesmu, na koju mi se pojavi suza u oku svaki put kad ju procitam. Da, konacno placem. I nije me sram, niti malo. Konacno mogu pustit suzu za Njim i za Njom jer sam shvatio vrijednost njihova zivota. Ta Njegva pjesma koja krasi Njihov spomenik ide ovako:

Dok se sve raduje životu,
I umilne ptice pjesme poju,
Umjesto mirisnih ruža,
I ljubeć krstaču tvoju,
Donio sam evo, sebe,
Da opet budemo skupa,
A ja vječito pokraj tebe.

Jer kad ti dolazim grobu bliže,
Gorka suza, suzu mi stiže.
Pa neka nam skupa počivaju kosti.
Što zgriješismo za života, Bože nam
Oprosti.

Taj Covjek i Njegova Zena bili su moj djed i moja baka. Pocivali u miru.