Dobar dan draga djeco i dobro došli na još jedan sat filozofije profesora Bhaala. Pa krenimo redom. Dakle svako racionalno djelovanje je instrumentalno djelovanje tj. svaki racionalni izbor je instrumentalan. To znači da se rukovodi ishodom djelovanja. No često se dogadja da je racionalni izbor ustvari neodrediv. Ta neodredivost moze se pojavit u dva osnovna oblika: 1.postojanje nekoliko izbora ili djelovanja koji su jednako optimalna i 2. nepostojanje niti jednog djelovanja koje je jednako doboro, bar toliko koliko su sva ostala(djelovanja).

U tom trenutku kada je racionalni izbor neodređen, javlja se načelo zadovoljavajućeg izbora, znači tada biramo onaj je u tom trenutku dovoljno dobar. ILi nam se barem čini najboljim. No medjutim, nekada se u tim trenutcima javlja i negacija neodredivost gdje si čovjek nameće neke svoje subjektivne imaginacije i na taj način žele izbjeći postojanje neodredivosti. To je iz razloga što svaki čovjek želi imat opravdanje za svoje postupke. Dakle vodi se iracionalnim vjerovanjem u moć racionalnosti.

Iracionalno ponašanje, takodjer može proizlaziti i iz iracionalnih uvjerenja. Tu dolazimo do pojma neutemeljeni optimizam. Dakle neutemeljeni optimizam je vjerovanje da su činjenica onakve kakvi bismo željeli da jesu. Znači bolje se osjećamo ako vjerujemo da su stvari onakve kakve mislimo da jesu bez obzira, što bi nam u konačnici bilo bolje vjerovati da su onakve kakve zapravo jesu. Zašto je to tako? Pa zato jer se povodimo načelom ugode, a ne načelom realnosti. No ponekad je i dosta teško razlučiti pravu stvarnost od željene stvarnosti, a to čsto puta može biti pogubno. Ali opet, s druge strane ponekad i odredjena količina iracionalnog optimizma može i biti pozitivna, jer ponekad da bi postigli nešto u životu moramo precijenit svoje mogućnsti tj vjerovat da možemo postić više nego što zapravo možemo.

Evo konkretno banalan primjer. Ja recimo imam za 2 dana ispit i vjerujem da mogu za njega naučit iz knjigu koju još nisam ni počeo učit. Realno gledano ne mogu knjigu naučit za to vrijeme do ispita, ali potaknut vjerovanjem da mogu, krenem učit i do ispita naučim nešto. Odem na ispit i padnem. Ali nakon toga ostalo mi je odredjeno znanje koje će mi poslužit za sljedeći rok. Da sam u samom početku vjerovao tj. znao, da ustvari ne mogu naučit do ispita, knjigu ne bi niti počeo učit i za sljedeći rok bi bio manje spreman. Dakle vidimo da je moja iracionalnost, moj neutemeljeni optimizam, bilo u prednosti nad racionalnošću, odnosno realnošću. (Ponavljam ovo je samo banalan primjer, naravno da tu postoji sad masa varijacija, tipa; mogao si svejedno počet učit odmah za sljedeći rok i bla bla bla, to je irelevantno. Ovo je samo model kojemu je svrha shvaćanja gore navedene teorije).

Toliko za danas od mene dragi mališani.