Sjećam se kao da je bilo jučer, a bilo je prije 7-8 godina. Što to? Pa išao sam iz grada kući i naletio na jednu frendicu kako sjedi na klupici i jeca. Stadoh i priupitah je u čemu je problem, što se dogodilo. Ona digne pogled prema meni, i brzinom munje iz torbice izvadi nož i probode mi lijevi kvadriceps. Ja sav u grču padnem na pod, u nevjerici gledam prema njoj. Tada ona malo dođe k sebi i kaže, a sori nisam skužila da si to ti, te se ustane i ode kući.

Ležim na zemlji u mraku, izgubio sam već puno krvi, osjećam kako me životna energija napušta. Odjednom vidjeh neko blještavilo, svjetlo koje je postajalo sve jače i jače. U drugom momentu sam već u nakakvom tunelu, sve oko mene bliješti, osjećam se blaženo. Na kraju tunela mi se ukazuje Isus. Bio je tako snen i mio, možda i čio nisam siguran. Smiješi mi se. Kraj njega Ivan Pavao 2, i on se smiješi. Drže se za ruke, ljube se. Grickaju čipi čips. No tada, se budim u bolničkoj sobi. Živ sam. Šalim se.