Iz poremecnenog americkog drustvenog sklopa proizaslo je toliko glazbenog smeca da je to nemoguce izmjerit. S jedne strane imamo trala la komercijalna pop i hip hop sranja koja se vrte na raznim emtivijevima cija je glazbena vrijednost ravna nuli, dok s druge strane imamo debilne nu metal, metal ili rock skupine cije se pjesme sastoje od ponavljanja dva tri rifa koju su u korelaciji s obavezno debilnim liricima. Malo je onih koji imaju neki smisao i sviraju zato sto to vole. Necu nikog posebno izdvajat iz te skupine. Elektroiku (tehno, house, elektro itd itd) ne slusam bas toliko, prije sam to malo vise, no medjutim takodjer glazbena vrijednost takve glazbe je minimalna (cisto realno, slusao to ne slusao, nema tu neke nauke) iz razloga sto za stvaranje spomentog ne treba imat nikakv sluh niti glazbeno znanje. Jedino sto je potrebno naucit je kako koristiti neku aplikaciju namjenjenu slaganju bitova te evenutalno proucit miksetu i eto ga. Dum dum bum tras i buka je stvorena, a masa se baca. Ma bravo.

NO, paradoksa li, u suprotnosti tome recimo imamo jazz. Ako se ne varam, takodjer nastano u Americi. Glazbeni pravac za koji je sluh i sposobnost improvizacije esencijalno relevantna. Prema tome, jazz ne moze svirat bilo tko. Za to jednostavno moras imati dara, te glazbena vrijednost jazza je pregolema. Ali, o da, jedno veliko ALI, jazz je prejebno nevjerovatno dosadan. Naporan, nezanimljiv te tesko slusljiv. To je recimo kao da, guras penis u rupu u zidu i pri tome uzivas, jer ti je ugodno.  Po meni najveca ironija u svijetu zvanom GLAZBA. Vrlo je slicno s bluzom ili soulom. Svaka cast onima koji to mogu slusat, ljudi moji, divim vam se.

Prema tome zakljucak je jasan; koeficjent glazbene vrijednosti pojedinog glazbenog pravca ne determinira slusljivost istog. Ironicno. Upravo to i objasnjava zasto jedna J.Lo ili "Riki Martin" ima masu para, dok neki dobar jazzer nema niti upola toliko.

Uglavnom hocu rec da jedan covjek, za mene, iskace iz te blijede mase americkih skovaca. Jedan covjek koji je car i kojega cijenim, premda je tipicni prokleti Amer. To je Neil Young.  S tim da su  srodnici mu, poput Bob Dylana, Ronnie Wooda, Crosbya, Nick Drakea, Stephen Stillsa, Ryan Adamsa i slicnih i neslicnih, blago receno sranje. No Young je "king", jer njegove pjesme jednostano imaju dusu. Imaju ono nesto sto te moze dirnut i potaknut da se zamislis i udubis u neki svoj imaginarni svijet, a na glazbenoj sceni je vec 40ak godina. Car.